Pronašao sam ovo na Internetu, pa da sačuvam za kasnije.
Prenosim u izvornom obliku:
Pokopna roba se sastojala od rubine, marame, pregače i čarapa, za žensku čeljad. Muškima su se pripremale duge bijele gaće, rubine, kamizoli, kape. U novije vrijeme su to bila klasična odjela zvana “anjcug”.
Osobita je bila briga kćeri pohoditi češće puta bolesne roditelje s hranom(onim jelom koje je bolesnik mogao jesti). Najstarija snaha u kući se najviše brinula da bolesnik ne bi preminuo bez svijeće i to marinske, one blagoslovljene na blagdan Svijećnicu, kod nas nazvane Marina. To bi bila velika sramota a i propust za sve ukućane. Zato je uvijek netko bio “na straži”. Organizirana su i tako zvana noćna čuvanja. Izmjenjivali su se ukućani, ali je bio vrlo lijep znak ljudske solidarnosti da su se redale noćima i žene iz susjedsta, pa i muškarci, ako je bolesnik bio muškoga spola.
Osobito se pazilo na tzv. POSLJEDNJE ŽELJE bolesnika. U našem narodu je ostao izraz “pozdraviti se” u smislu oprostiti. To je bio trenutak i podmirenja nekih neizravnanih računa s bližnjima. Bolesnik je tražio oprost, a ni najtvrđe srce ne bi bilo toliko kapriciozno i ne znam koja pogreška nije bila neoproštena. Znam da se pričalo za nekoga u selu koga je sestra zvala “na čas smrti” . Nisu pričale godinama. On ni tada nije htio otići. Svi smo ga promatrali kao”izroda” i gledali postrance. Klonili ga se. “Ajde de što su se poinatili”, a bilo je to zato jer se ona udala za nekoga koji nije bio “dostojan te familije”, što nisu tako dugo govorili, ali ni “a pozdraviti se “ e to je previše “ komentirali su mještani.
A ona je umrla mlada, a siročad ostala (muž ubijen u ratu). Ipak taj ujak je okajao svoj grijeh prihvativši njezinu siročad.
Valjalo je strogo voditi računa da se bolesniku dok je pri svijesti dovede svećenik. Obavila se sveta ispovijed, bolesnik se pričestio i primio bolesničko pomazanje (ranije se zvalo posljednja pomast, pa je sam izraz posljednja izazivao strah u ljudi).
Često se vjerovalo gdje u blizini huče sova da će netko umrijeti, zatim ako se sanjalo vađenje zuba da će, ako je to bolnije umrijeti netko vrlo blizak, a da ako manje boli netko od dalje rodbine. Govorilo se takoder da se nije dobro sutradan češljati ako je u blizini kuće ili u kući “mrtavac”. Naravno, to nije imalo nikakve veze s kršćanskim vjerovanjem.
U selu bi se brzo saznalo za smrt, jer bi netko iz kuće “zajaukao”. Najčešće i najprirodnije je bilo da to učini kćer:
“A joj nema više mile moje majke” . Nekada je to bila sestra ili snaha, a najteže je bilo ako je to morala biti majka. Naravno, umjesto imenice majka, mogao je to biti otac, djed, baka, sestra, brat, snaha, strina…..
Došli bi susjedi oprali i uredili pokojnika, obukli u posmrtnu robu, stavili pokojnika na klupu,ili u ktevet obično ispod prozora. Uz upaljene svijeće se neprestano molilo, ali su molitve bile često prekidane jaucima i nabrajanjem pristigle “boluće” (bliže) rodbine. Obavezno je uz mrtvaca bila i čaša sa svetom vodom i grančicom ružmarina, kako bi oni koji dolaze izraziti žalovanje domaćinima najprije poškropili mrtvaca, pomolili se i nakon toga izrazili žalovanje domaćinima. Ako je netko iz daleka stigao i nije dugo bio u roditeljskoj kući zajaukalo bi se
”Vidi majko tko je Tebi došo
Tebi došo iz daleka svita…”.
Tu bi se spomenula imena pridošlih.
Vodilo se računa da pokojnik bude podbrađen, zašto se koristila obična bijela plantika, ponegdje kasnije gaza. Svrha podbrađivanja je bila da pokojniku budu zatvorena usta. Pokojniku su također zatvarale oči, a ako se ne bi zatvorile odmah nakon što je umro, koristio se vosak kako bi ih držao zatvorene.
Dok su muški uz pomoć “tišljera” pravili škrinju (lijes) i drveni, obično hrastov križ, žene su spaljivale slamaricu na kojoj je blesnik ležao. Organizirala se odmah priprema za smrdbinu kako kuhinjskog dijela, tako i onoga oko pozivanja ukopnika, koji će iskopati grob. Solidarnost je bila na visini!
Pokojnik je bio prekriven pokrovom, krpanim ili šlinganim. Ruke su mu bile prekrižene ako je bio krsni kum, a ako nije spuštene uz tijelo. U zaglavlju ili čelu nogu bila je sveta voda sa svijećama. Donosile su žene i svježe cvijeće iz svojih vrtova i stavljali na lijes pokojnika ili oko njegova tijela. Oko pokojnika je bio red stolica ili klupa na kojem su sjedile ucviljene žene.
Uz pokojnika su stalno bili najbliži, uglavnom žene. Muškarci su obavljali već prije spomenute zadaće ukopnika i stolara.
Djeca, iz kuće u kojoj je bio pokojnik, su obično bila u susjednim kućama, jer je i odraslima teško bilo slušati “nabrajanje” koje je , ako je u rodbini bilo više ženskih osoba, trajalo neprestance. Uz pojam nabrajanja, treba ipak naglasiti, da se ne radi o plaćenom nabrajanju tj. narikačama po zanatu, kao što je to je to negdje slučaj. Nije nad pokojnikom naricala “tuđa kost” već stvarna rodbina. Što više, bilo je čak i neugodno ako u kući nije nitko nabrajao. Govorilo se:
“Nit je svadba bez pjevanja
Nit ukop bez nabrajanja”.
Nabrajale su kćerke, sestre, majke, svekrve, punice, strine, bake, ujne, snahe, supruge pa i pastorke i maćehe.
Ali, ni muško srce nije od kamena. “Zajaukao” je otac za poginulim sinom, zakukao sin za ocem, suprug za preminulom suprugom, osobito ako ju je smrt zatekla mladu u porodu (vjerovalo se da takva žena ide ravno u raj, jer je dala život za život); zacvilio je sin za majkom, brat za bratom, a mladić za bakom ili djedom.
Iako se učilo dječake da je sramota plakati, ipak u ljudskim tragedijama, kada bi i kamen proplakao, muške suze su izazivale to jaču bol i suze svih nazočnih.
Česti su bili tzv. pozdravi pokojnicima. To se nabrajajući obraćalo netom preminulim iz rodbine ili okolice. Tako je i ona osoba kojoj netko ranije preminuo dolazeći u kuću mrtavca (mrtvaca) već s vrata zajaukala:
”Faljen Isus draga kumo moja, ajoj
Jesil’ mi se na put opremila, ajoj
Na put dalek ko i majka moja, ajoj
Molim tebe draga kumo moja, ajoj
Pozdravi mi milu majku moju, ajoj
Pozdravi je po iljadu puta, ajoj
I pitaj je draga dušo moja, ajoj
Je li mi se mila odmorila, ajoj
Je li svoju djecu poželila, ajoj…….”
I tako gotovo cijeli dan. Kada jedna prestane, druga otpočne nabrajati, a često i po nekoliko njih zajedno.
Pokojnika se pokapalo uglavnom sutradan popodne, ako svećenik nije drugačije odredio zbog svoje zauzetosti. Bdjelo se uz pokojnika cijelu noć. Sutradan je pokojnik stavljan u škrinju. Po svećenika se išlo kolima. Križ sa otarcima i zastavama je nošen na početku sprovoda, kojeg su nosili kumovi pokojnika, iza križa išli su muški, pa svećenik sa pjevačicama, pa kola s lijesom, iza lijesa rodbina pa žene. Majke su učile djecu da kad sprovod prolazi stanu, po mogućnosti kleknu i sklope ruke.
Najteži trenutak je kad dolazi svećenik. Svi moraju ušutjeti dok se izmoli molitva. Najprije je molitva obavljena u kući, a nakon toga ispred kuće, odnosno na dvorištu. Iza molitve nastaje opraštanje od pokojnika, a rodbina često najucviljenijoj osobi ne da ići na groblje. Ona se, kada sporovod polazi oprašta od pokojnika. Primjerice:
“Zbogom pošla mila seko moja, ajoj,
Ja ću tvoju djecu pogledati, ajoj,
Malu Janju i malog Ivana, ajoj,
Svojim ću ih srcem ugrijati, ajoj,
Ti pogledaj s neba seko moja, ajoj,
Kako su ti tužna djeca tvoja, ajoj…”
Sprovodna povorka kreće. Obično je jedna žena svetila svetom vodom kada pođe mrtvac. Bliža rodbina je u crnoj i bijeloj odjeći (podvlačim i bijeloj), a vrijeme kajanja trajat će godinu – dvije), u prijašnje vrijeme kajalo se u bijeloj odjeći. Iza obreda za pokojnika svećenik prvi baci grumen zemlje na lijes, a zatim rodbina i svi ostali Trenutak najteži za najbliže! Opraštaju se nabrajajući:
“Što odlaziš moj jedini sine, ajoj
Što i mene ti poveo nisi, ajoj,
Jer bez tebe života mi nema, ajoj,
Što si mene u crno zavio, ajoj,
Kom si svoju djecu ostavio, ajoj,
Sine mili zar sva mladost tvoja, ajoj,
Da u ovoj crnoj zemlji trune, ajoj .
Bol je velika pa i teška pitanja postavljena Bogu u ovom trenutku života nisu čudna:
“Dragi Bože, što sam ti zgriješila, ajoj,
Pa sam ovu kaznu dočekala?, ajoj…”
I sve tako dok bližnji ne uspiju ucviljenu osobu odvesti od groba, dok “cijelo groblje plače” osobito ako je osoba mlada stradala.
Na okrepu pokojnikovoj kući poziva osoba bliska domaćinu. U prvom redu ide pridošla rodbina iz daljnjih mjesta, ukopnici i svi oni koji su doprinjeli organiziranju smrdbine.Kako ukopnici rade bez naknade, običaj je da se materijalni darovi podijele baš ukopnicima. Novac pak, koji se prikupio obično je bio predviđen za crkvene troškove i mise za pokojnika. Inače se svaka obitelj trudila platiiti velike tzv. gregorijanske mise u trajanju od četrdest dana. Sutradan ujutro po sahrani bila je sveta misa za pokojnika na koju je išao svatko tko je ikako mogao, a potom se išlo kući pokojnikovoj na kavu.
Prvi pohod groblju je vrlo mučan. On je bio tek nakon tjedan dana. Već izdaleka počinje nabrajanje. Primjerice:
“Faljen Isus mila majko moja, ajoj,
Jesi l’ se mila odmorila, ajoj,
Jesi l’ svoju djecu poželila, ajoj,
ajoj, majko, puna usta majke, ajoj,
kako ti je draga majko moja, ajoj,
jesi l’ s našim tatom se skobila, ajoj,
jesi l’ našu baku poljubila, ajoj,
i miloga našeg bracu, ajoj,
tvog anđela što te gore čeko, ajoj…”
I tako sve pitanja bez odgovora.
Na Svi svete ili Dušni dan obvezatno je da svaka kuća plati barem jedno opivanje (posebna molitva na grobu pokojnika) za sve pokojne u obitelji, a ako može i za svakog pokojnika posebno. Naravno, kao svugdje u svijetu, sve dane ranije groblje se ukrašava svijećama i cvijećem, a svi grobovi koji nisu kameni kroz cijelu godinu su pravi cvjetnjaci. Nije bio običaj zapuštenih grobova. Uvijek se našla dobra duša i više njih, koja bi barem za Svisvete okitila i očistila te grobove.
Na slici: sprovod kroz Gundince 1960. god.
